prof. dr. Dženan Kulović

„Pokušajte zamisliti drvo ispod kojeg stoje vuk, majmun, riba, foka, slon i pingvin koji moraju položiti ispit jednak za sve, jer je tako pravedno. Uspješno položen ispit znači popeti se na vrh visokog drveta ispod kojeg stoje pomenute životinje. Riba će do kraja života biti ubijeđena da je glupa. Svako dijete može uspjeti ukoliko imate pravedan obrazovni sistem prema različitim učenicima, odnosno, ukoliko umjesto takmičarskog duha njegujete razvijanje odnosa uživajući potpunu autonomiju prilikom kreiranja nastavnih planova.“

Ovim odgovorom ugledni finski stručnjak Pasi Sahlberg, autor knjige Finnish Lessons: What Can the World Learn from Educational Change in Finland?, pojašnjava šta školski sistem naše zemlje može naučiti proučavajući finsko iskustvo reforme obrazovanja.

Jedna anegdota ispričana prilikom održavanja međunarodnog skupa o obrazovanju u Briselu kaže kako atomska centrala ima 180 propisanih procedura, a sistem obrazovanja njih 450. Kompliciranost našeg obrazovnog sistema opterećenog brojnim procedurama postaje vidljiva pojavom nepredviđenih situacija poput ove izazvane korona virusom.

Svjesni smo kako mnoge obrazovne ustanove nisu pripremljeno dočekale krizu prebacujući odgovornost resornim ministarstvima. Moramo priznati kako njihove kritike, donekle, imaju poptuno opravdane razloge koje treba razumjeti. Koncept obrazovanja novih generacija učenika gdje kuća zamjenjuje školsku ustanovu nije ništa novo. Ove nove generacije učenika Marc Prenski u članku Digital natives, digital immigrants naziva digitalnim urođenicima: „Neki ih nazivaju N—(za Net)-gen ili D—(za digitalna)—generacija. Najkorisniji naziv koji sam našao bio je Digitalni urođenici. Današnji su studenti izvorni govornici digitalnog jezika računala, videoigrica i interneta.“ Zbog toga autor opravdano postavlja pitanje kako nazvati nas ostale? Dakle, kako nazvati nas koji nismo rođeni u digitalnom svijetu, ali smo u jednom trenutku prihvatili mnoge prednosti koje tehnologija donosi. Prensky u ranije spomenutom članku ljude poput nas naziva digitalni pridošlice. Takvi ljudi uče kako prihvatiti novo okruženje iako uvijek nastoje zadržati neke stare navike.[1]

Hoomeschooling kao model obrazovanja digitalnih urođenika

Homeschooling predstavlja alternativu formalnom obrazovanju koji podrazumijeva mjerenje postignuća učenika prema ishodima učenja. Ovaj koncept predstavlja rezultat rasta nezadovoljstva formalnim obrazovanjem koje nema nikakvu funkciju izuzev reproduciranja činjenica.

Međutim, kreatori ovog koncepta zagovaraju obrazovanje koje treba služiti svakodnevnom životu. Sigurno razmišljate kako danas takav obrazovni sistem nije moguće pronaći, kako nema zemlje u kojoj profesori bivaju respektirani, a učenici sretno pohađaju nastavu, odnosno zemlje gdje učenici pokazuju briljantne rezultate radeći PISA testiranje.

Nordijska država Finska, zemlja čija populacija broji preko 5,5 miliona ljudi, ima najbolje školstvo. Samozatajni Finci su narod sa sjevera Evrope, poznati po radišnosti, kvalitetno obrazovanje je stoljećima sa kulturom sraslo, a učiteljski poziv oduvijek smatran iznimno plemenitim pozivom.

Posljednjih desetak godina mnogi eksperti koji provode reforme obrazovnog sistema posjećuju finske škole tražeći „magičnu formulu uspjeha“. Međutim, formulu njihovog uspjeha čije pozitivne posljedice osjeti cjelokupno društvo moderni svijet pripisuje reformi cjelokupnog školskog sistema. Prije dvadesetak godina Finska je bila na rubu finansijskog kolapsa cjelokupnog ekonomskog sistema.

Rješenje problema ova nordijska zemlja je vidjela kroz provođenje jedne reforme – povećanje broja kvalitetnih obrazovanih ljudi zastarjeli školski sistem teško može dati – što nameće nasušnu potrebu za temeljitim reformisanjem cjelokupnog  školskog sistema. Iako matematičar prema svojoj primarnoj stručnoj naobrazbi, autor ranije pomenute knjige, nesumnjivo veliki obrazovni stručnjak, tvrdi kako održivu ekonomsku konkurentnost zemlje mogu postići koristeći najvažniji resurs-znanje.

Knjiga uglednog finskog stručnjaka nagrađena prestižnom američkom nagradom „Upton Sinclair Award“, prema ocjeni kritičara, iako objavljena prije desetak godina, predstavlja najutjecajniju knjigu koja problematizira četiri decenije dugu reformu obrazovanja čiji cilj nije kvalitetan obrazovni sistem nego prava škola njihovoj djeci. 

Četiri osnovna principa uspješnog obrazovanja

Kroz pet poglavlja autor pokušava rastumačiti popularni paradoks koji uvažava četiri osnovna principa uspješnog obrazovanja. Prvi princip znači obrazovnu jednakost među cjelokupnom populacijom smatrajući kulturološke razlike među ljudima komparativnom prednošću. Troškove školovanja finansira država bez obzira kakav socijalni status imao učenik. Finsko društvo vodi politiku jednakog raspoređivanja djece manjina stvarajući razvojne šanse svakome.

Drugi princip podrazumijeva stvaranje produktivnog okruženja putem kvalitetnog pristupa vrednovanju postignuća učenika koje podrazumijeva ocjenjivanje nestandardiziranim testovima provjere znanja. Ocjenjivanjem nastavnici procjenjuju količinu potrebne nastave koju svaki učenik treba pohađati. Finski nastavnici kontinuirano prate napredak učenika kreiranjem individualnog plana učenja.

Treći princip podrazumijeva osiguranje primjerenih radnih uslova koji potiču kreativnost svakog učenika. Nema međuškolskih takmičenja zbog poštivanja principa jednakosti. Finski učenici nemaju mnogo zadaće koju trebaju uraditi kući zbog aktivnog učenja tokom trajanja škole. Četvrti princip profesiju nastavnika smatra najuglednijom vrednujući njihovo zanimanje daleko iznad drugih zanimanja. Nastavnici rade maksimalno četiri školska sata nastave dnevno dok ostatak vremena mogu provoditi izvan škole. Finski direktori škola rukovode opušteno aktivno izvodeći nastavu tokom radne sedmice.

Ukoliko ove principe uporedimo sa našim sistemom obrazovanja dolazimo do paradoksalnog zaključka koji glasi—manje je više! Autor ističe kako Veliki san finskog obrazovanja podrazumijeva „izgradnju zajednice učenika koja treba osigurati puni razvoj talenata mladih ljudi“.

Finska reforma školskog obrazovnog sistema

Imperativ cjelokupnog školskog obrazovnog sistema nije prosječnost nego vrhunski rezultat, a zadani cilj podrazumijeva svakom učeniku izvući njegov maksimum. Finska reforma školskog obrazovnog sistema započela je prije skoro četrdeset godina nakon ekonomske krize. Iako sam autor reformu obrazovnog sistema smatra “složenim i sporim postupkom koji, ukoliko ga požurujemo, može otići u propast” nema dileme kako ovaj proces nema alternativu.

Nema alternativu posebno onda kada moramo ponuditi nove forme znanja imanentne zahtjevima tržišta rada. Postaje jasno kako postojeći obrazovni sistem teško može ponuditi ono što treba budućnosti.

Reforma obrazovanja se rađa iz političkih i ekonomskih uvjeta koji okružuju svako društvo, a ne mogu se posmatrati poput robe koju lako uvozimo i izvozimo. Zbog toga, moralna i ekonomska obaveza našeg društva i njegovih vođa je pronalazak uspješnog rješenja koje će znanja i vještina učiniti primjenjivim i cijenjenim.

Moralno zbog toga što dobrobit, a naposljetku i sreća svakog čovjeka proizlazi iz stjecanja znanja, a ekonomska zbog toga što bogatstvo nacija, a konačno i razvoj društva zavisi od primjene znanja. „Mene zabrinjavaju rezultati vaših PISA testova“, smatra Sahlberg analizirajući rezultate testova apelujući kako „profesionalni razvoj naših nastavnika mora biti primarni cilj našeg obrazovnog sistema“.

Iskustva pokazuju kako postoji direktna veza između uslova rada nastavnika na jednoj strani, i rezultata koje postižu učenici, na drugoj strani. Pojednostavljeno kazano, što su bolji uslovi rada nastavnika – bolji će biti rezultati testiranja. Finski nastavnici imaju profesionalnu slobodu prilikom kreiranja prilagodljivog nastavnog plana koji treba biti personaliziran sukladno sklonostima učenika prema izučavanju određenog predmeta.  Naravno, nije moguće preslikati finski model školskog obrazovanja bez određenih prilagođavanja lokalnim potrebama.

Sam Sahlberg tvrdi kako „svako društvo treba pronaći svoj reformski put obrazovnog sistema“. Međutim, višedecenijsko iskustvo promjene školskog sistema obrazovanja koje prikazuje ova knjiga mogu značajno pomoći kreatorima obrazovne politike našeg društva. Ukoliko želimo krizu smatrati šansom onda nema dileme kako pojava krize uzrokovane korona virusom predstavlja okidač koji školski sistem ove zemlje treba povesti reformskim putem.

Dugi reformski proces možemo barem započeti izmjenom zakona koji omogućuje legalizovanje homeschooling koncepta obrazovanja slijedeći praksu susjednih zemalja poput Crne Gore, Srbije, Slovenije, odnosno, većine evropskih zemalja koji takav oblik obrazovanja baštine skoro četiri decenije.

Nakon toga možemo postaviti pitanje homeschooling: dobra opcija ili nužno zlo?