Inovacije, danas, predstavljaju jedan od najvažnijih izvora dugoročnog ekonomskog rasta. Vodeći ekonomski stručnjaci ističu da 50% rasta BDP-a razvijenih ekonomija je isključivo rezultat rasta inovacija. Također, uloga inovacija je jednako važna, ako ne i važnija, u manje razvijenim ekonomijama koje su suočene sa dodatnim izazovima da inoviraju i to sa vrlo ograničenim resursima, te u vrlo nepovoljnim okruženjima bez adekvatne sistemske i institucionalizirane podrške. Pri tome, posebna uloga pripada obrazovnom sistemu i institucijama kao ključnim akterima razvoja ekonomije temeljene na znanju. Iako obrazovne institucije predstavljaju najznačajnije generatore znanja, prenos znanja i komercijalizacija istraživanja predstavljaju najveće izazove intenzivnijem razvoju inovacija. Stoga je izuzetno važno da institucije vlasti ozbiljnije pristupe inovacijama i inovacijskim politikama, te u skladu s tim alociraju adekvatne resurse.
U tom smislu izgradnja nacionalnog ili pak regionalnog inovacijskog ekosistema baziranog na triple-helix principima postaje imperativ ekonomskog razvoja zemlje. Triple-helix koncept podrazumjeva intenzivnu saradnju između obrazovnog, javnog i poslovnog sektora, te ističe da potencijal za inovacije i ekonomski razvoj leži u izraženijoj ulozi obrazovnih i naučnoistraživačkih institucija kroz njihovu tzv. hibridizaciju zajedno sa poslovnim i javnim sektorom, a u kontekstu kreiranja novog institucionalnog i društvenog okvira za generiranje, transfer i praktičnu primjenu znanja.
Koliko je izgradnja održivog ekosistema važna za održiv ekonomski i društveni razvoj najbolje ilustruje direktna korelacija indeksa inovativnosti i indeksa konkurentnosti jedne ekonomije. Naime, one ekonomije koje imaju veći stepen inovativnosti daleko su konkurentnije od onih koje to nemaju. Tu korelaciju je Svjetski ekonomski forum identificirao kroz “novi” Globalni indeks inovativnosti GCI 4.0, u svijetlu četiri ključna koncepta IV industrijske revolucije, a koja uključuju: 1. Stimulirajuće okruženje; 2. Tržišta; 3. Ljudski kapital i 4. Inovacijski ekosistem. Nažalost, poredeći našu zemlju sa zemljama regiona vidljivo je da je taj odnos i rang prema razvijenosti inovacijskog ekosistema (Pillar 11 – Poslovna dinamičnost i Pillar 12 – Inovacijska sposobnost) poprilično nezadovoljavajući. Tako je Bosna i Hercegovina najlošije rangirana zemlja u regiji i nalazi se na nezavidnom 91.mjestu od ukupno 140 zemalja koliko ih je obuhvaćeno posljednjim Izvještajem o globalnoj konkurentnosti (Pillar 11 – 51.mjesto, Pillar 12. – 28. mjesto), a susjedna Hrvatska najbolje rangirana zemlja u regionu te se nalazi na 63. mjestu (55 i 38), dok se Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija nalaze na 72., 73. mjestu odnosno 82. mjestu.
Analizirajući razloge ovako niskog ranga naše zemlje možemo uočiti da nerazvijenost inovacijskog ekosistema doprinosi niskoj konkurentnosti, dok s druge strane nerazvijenost inovacijskog ekosistema jeste posljedica nepostojanja adekvatnog institucionalnog i političkog okvira u kontekstu inovativnosti. Naime, Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja nema jasno definisane nadležnosti u pogledu inovacijske politike, već je to u nejasno definisanoj i indirektnoj nadležnosti ukupno 18 ministarstava (2 ministarstva na državnom nivou, 6 ministarstva na entitetskom nivou, te 10 ministarstava na kantonalnom nivou), a ako tome dodamo još 10 kantonalnih ministarstava privrede onda dobijemo nestvaran broj od 28 ministarstava.
Tu su još također, dvije državne agencije – Agencija za promociju stranih investicija BiH (FIPA) i Institut za intelektualno vlasništvo BiH. Ovakva decentralizacija inovacijskog sistema doprinosi i tome da naša zemlja je jedina zemlja u regionu koja nema adekvatnu legislativu odnosno zakon o inovacijama niti inovacijski fond. Instrument i mehanizmi podrške inovativnim aktivnostima nerijetko ne odgovaraju stvarnim potrebama jer većina inicijativa podrške inovacijama je rezultat angažmana i projektnih aktivnosti međunarodnih organizacija i donora sa izuzetno diverzificiranim prioritetima.
Stoga, u cilju izgradnje održivog inovacijskog (eko)sistema potrebno je raditi na potpunom redefinisanju institucionalnog i političkog okvira, ali i “demokratizaciji” procesa donošenja inovacijske politike na bazi pouzdanih statističkih podataka (eng. evidence-based policy). Također, potrebno je raditi na uspostavi adekvatnih mehanizama podrške inovativnim aktivnostima i javnog i privatnog i obrazovnog sektora i to ne samo kroz veća budžetska izdvajanja za istraživanje i razvoj, već i kroz podršku aplikativnim istraživanjima, transferu tehnologija i znanja, promociji preduzetničkog učenja, i sl. Ovakva vrsta podrške podrazumijeva i veću mobilnost obrazovnog i istraživačkog kadra, te ulaganje u kvalitet istraživanja, uključivanje mlađih istraživača, kao i konkretne instrumente finansijske podrške poput poreskih olakšica i grantova za naučnoistraživačke projekte.
Prof. dr Amila Pilav-Velić
